Što su korisnici rekli o nama
Korisnici socijalnih uređaja su starije, invalidne i teže pokretne osobe koje žive same, a kroz dobrovoljno članstvo prihvaćaju prava i obveze koje proizlaze iz Statuta udruge“Prisutnost”. Svi kojima bi socijalni uređaj bio od koristi, imaju telefonski priključak a žele ključ svog stana dati nekoj bliskoj osobi iz susjedstva ili im rođaci i prijatelji stanuju u blizini, mogu postati članovi udruge “Prisutnost” i koristiti socijalni uređaj koji ostaje u vlasništvu Udruge, a član/korisnik plaća mjesečnu članarinu, koja iznosi 5% osnovne tj. početne mirovine. Ovisno o socijalnom statusu člana/korisnika članarina može biti i manja.
Gđa. Mary Marković (83) član udruge “Prisutnost” i korisnik socijalnog uređaja od 21.04.1999. godine., kaže: “Iako živim sama, osjećam se potpuno sigurno, jer je moj najbliži prijatelj “Prisutnost” 24 sata uz mene. Pritiskom na tipku, koju nosim oko vrata i koja je vodootporna, mogu pozvati “Prisutnost” u svakoj nevolji. “Prisutnost” odmah stupa u vezu sa osobama koje su navedene u računalu, prvom pomoći, policijom, vatrogascima, već prema potrebi.”
M. S. ( 81 god.) korisnica socijalnog uređaja i članica Udruge: “Za humanitarnu udrugu “Prisutnost” saznala sam preko radio emisije. Odmah sam se javila pismeno i od njih sam dobila formulare koje sam popunila i preporučenom poštom poslala na njihovu adresu. Nakon par dana došla mi je voditeljica i donijela aparat i objasnila postupak. Meni se to jako dopalo, jer sam vidjela da bi za mene to bilo korisno budući da sam slabo pokretna i imam slomljeni kuk i ugrađenu protezu. Ako bi mi se slučajno nešto dogodilo dovoljno je da samo pritisnem tipku, koju inače stalno nosim na ruci i u “Prisutnosti” se signalizira da sam u nevolji. Ne samo da oni interveniraju, nego me i zovu svaki tjedan, što mi puno znači, jer ako me nitko ne nazove osjećam se izgubljeno. Ti pozivi mi čak znače i više nego sama intervencija. Preporučila bih svakome tko je sam da se uključi u Udrugu.”
Gđa. M.Z. kćerka korisnice X.Y. (78 god.) kaže: “Živim s majkom koja je korisnica socijalnog uređaja od 28.01.2002. god. Od tog se datuma moj život kao i život moje majke u smislu kvalitete života poboljšao u 100%-nom iznosu. Naime, moja je majka krajem 2000. g. imala moždani udar, a kao posljedicu toga oboljeva od Epy Jaksonove bolesti koja uzrokuje stalnu mogućnost kratkotrajnog gubitka svijesti, odnosno pada. Uz to je srčani bolesnik s vrlo uznapredovalom osteoporozom. Kako sam već napomenula moja majka i ja živimo same, a kako je njoj potreban 24-satni nadzor, koji joj u tom trenutku nisam bila u stanju osigurati – ne znajući da postoji udruga “Prisutnost” moj je život proticao u neprestanom strahu, brigama i “morama”. Odlazeći na posao koji zahtjeva kompletnu osobu, dnevno sam i po 5 puta zvala telefonom kući sa zebnjom očekujući hoću li dobiti odgovor na poziv, a kada on ne bi uslijedio napuštala sam ured i bezglavo jurila kući. Čak i odlazak u obližnju trgovinu nije bio bez bojazni. Tako je moj život bio stalno u stresu. Ali od kad je moja majka korisnica socijalnog uređaja ja se mogu posvetiti svom poslu u potpunosti, a u slobodno vrijeme otići u kupovinu, kino, kazalište, te se sastati s prijateljima – znajući da predivni ljudi iz “Prisutnosti” stalno brinu za moju majku i da su od mene preuzeli dio mojeg tereta i briga. Ne mogu ne osvrnuti se na ljude koji rade u Udruzi, na njihovu ljubaznost, vedrinu i optimizam kojim uvesele dane kada se jave mojoj majci, a da ih nije pozvala, istinski zainteresirani kako se osjeća, što radi, je li sama ili da joj čestitaju rođendan – čak i prije mene. Njeno psihičko stanje, raspoloženje i sigurnost, a koje je od bitnog značaja za njezinu bolest, poboljšano je jer zna da je u svakom trenutku netko uz nju ma što da se dogodi.”